Osnovna škola "Retfala" Osijek

Mali uvod, kratko razmišljanje o posjećenom mjestu i pokoja slika... Sigurno mislite da su svi putopisi isti; no, vidjet ćete, ne mora uvijek biti tako. Zato - vežite se, polijećemo!

Vožnja zrakoplovom iz Zagreba duga dva i pol sata - nakon što sam se ujutro probudila umorna i iscrpljena zbog   uzbuđenja što ću, zajedno s mamom, prvi put posjetiti zemlju koja je po mnogo čemu drukčija od naše male Hrvatske - bila je, hm, (ne)ugodna. S nestrpljenjem sam dočekivala slijetanje, toliko sam da sam htjela skočiti kroz prozor u ocean. Nije mi bio prvi put da letim zrakoplovom pa mi to nije bilo nešto novo. Nekim čudom, zaspala sam. Kada sam se probudila, mama mi je rekla: ''Pogledaj kroz prozor, brzo!''  Odmah sam pogledala i ugledala, što drugo nego Španjolsku. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Ponavljala sam u sebi: ''Sletjet ćemo, strpi se. Sletjet ćemo, strpi se'', i tako još milijun puta. Napokon smo sletjeli. Mogla sam reći ono što sam dugo željela reći: ''Španjolska, dooolazim!''

MNOGO VIŠE ZAČINA

Išle smo preko turističke agencije, tako da se baš nismo mogle svojevoljno šetati po Španjolskoj. Krenuli smo stoga po zadanomu redoslijedu – najprije u razgledanje Malage, prvoga grada u koji smo došli. Ondje sam vidjela puno ljudi različitih rasa, puno velikih zgrada i kuća. Bilo je zanimljivo vidjeti da stariji ljudi voze kočije nasred ceste, kao da voze aute. Meni je to bilo čudno jer kod nas toga nema, a njima je to nešto najnormalnije. Međutim, nismo se dugo zadržavali. Poslije kratkoga obilaska autobusom, krenuli smo u novi grad, očekujući veću avanturu.

Kada smo došli u sljedeći grad, Granadu, učinilo mi se da će biti potpuno isti kao i Malaga. Isti krajolik, isti oblik zgrada, i isti ljudi. No zapravo nije bilo tako. Uputili smo se prema Alhambri, najočuvanijoj arapskoj palači iz 13-og stoljeća. Bila sam zadivljena njenom ljepotom. Mnogo je cvijeća i predivnih pojedinosti koje su stvarno bile očaravajuće lijepe. Potom se autobus zaputio prema središtu grada. Smjeli smo se samostalno šetati Granadom. Mama i ja otišle smo na ručak. Hrana je bila ukusna, ali po mnogočemu drukčija od naše. Njihova hrana ima mnogo više začina i moglo bi se reći da nije za svakoga. Ali navikla sam se. Mamu i mene najviše je razveselilo kada nam je voditeljica rekla da imamo slobodno vrijeme za kupnju. (Ah, te žene!)  Prodajni centar koji smo posjetili bio je velik kao otprilike naša dva Avenue Malla, a bile smo zadovoljne kupnjom. Vratile smo se do središta  grada u kojemu nas je čekao autobus i zaputili smo se u novi grad, a ja sam stavila slušalice na uši i zaspala.

NAJLJEPŠE SU DIVLJE NARANČE

Došle smo u Sevillu, novi grad koji treba obići. Sevilla je bila potpuno drugačija od Malage i Granade. Grad je bio ogroman. Zgrade su bile palače, a ulicama je hodalo puno mladih ljudi; Sevilla je i veliko sveučilišno središte. Ulice su velike, dugačke, široke kao dvije uobičajene. Prepune ogromnoga, prekrasnog drveća naranči. To je nešto najljepše što se može vidjeti u cijeloj Andaluziji. Nestvarno! Poslije sam doznala da su to divlje naranče, i da nisu jestive.

Autobus nas je odveo do hotela. Ostavile smo stvari u sobi i izašle van, na večeru. Spustile smo se niz ulicu i naišle na slatki mali restorančić. Konobarica nam je preporučila tradicionalno španjolsko jelo koje se zove paella. Paella je riža uz koju se može jesti bilo kakav prilog, a najčešće je to povrće, meso ili dagnje. Ja sam paellu kušala s piletinom; bila je vrlo ukusna. Obično se poslužuje u velikoj, jajastoj tavi. Sutradan, nakon doručka,  išli smo pješice razgledati grad. To mi je bilo malo naporno jer sam navikla biti u autobusu. Krenuli smo prema Alcazares Reales, nekadašnjoj palači maurskih vladara, no tamo nisam vidjela ništa zanimljivo. Uputili smo se prema Katedrali Santa Maria de la Sede, trećoj po veličini crkvi na svijetu. Tamo se nalazio najveći oltar u povijesti kršćanstva, u kojemu je bilo dvije tone zlata, Kolumbov grob i slike poznatih španjolskih slikara. Meni je naša osječka konkatedrala predivna, ali ne možete zamisliti kako je tek prekrasna ova katedrala.

Nakon obilaska, uobičajeno, slijedio je ručak. Jela sam lignje, svoje omiljeno jelo. Dobila sam ih poslužene na čipsu, koji je Španjolcima osnovna namirnica kao što je nama kruh. Navečer smo išle gledati flamenco, zanimljiv ples koji je potekao iz Seville. Lupkanje petom o pod i pljeskanje rukama posao plesačice flamenca, a i plesača. Plesačica je imala crvenu haljinu s crnim volanima, a kao modni dodatak imala je cvijet u kosi. Imala je lepezu u ruci s kojom je također plesala. Plesač, njezin partner, imao je crne hlače, bijelu košulju i crni prsluk, a oko vrata maramu zavezanu na mašnu. Ples je bio zabavan, strastven i živopisan, a trajao je otprilike dva sata. Poslije te predstave i povratka u hotel, puna doživljaja, bacila sam se na krevet i zaspala iste sekunde.

PRIMAMLJIVI ZVUK VALOVA

Ujutro smo krenuli u mjesto Jerez de la Frontera, središte prozvodnje sherryja. Obišli smo grad, poprilično mali i ne tako zanimljiv, pa smo krenuli do obližnje vinarije. Mama je degustirala vino, a ja sam dobila sok. Nakon toga krenuli smo prema Gibraltaru. Gibraltar je britanski prekomorski teritorij smješten nad Gibraltarskim tjesnacem koji razdvaja Europu od Afrike i Atlantski ocean od Mediterana; ovo je zvučalo komplicirano, zar ne? No tamo sam vidjela preslatke male majmunčiće, jer se tamo nalazi prirodni rezervat kolonije majmuna. Nismo se dugo zadržavali na Gibraltaru, pa smo u večernjim satima krenuli prema malom gradiću zvanom La Linea. Ondje smo, zajedno sa simpatičnim ljudima iz Zagreba s kojima smo se sprijateljili u autobusu, dugo tražili slobodan stol za večeru jer su svi restorani bili poprilično puni.

Sutrašnje prijepodne iskoristile smo za šetnju gradom, a potom smo autobusom krenuli smo prema Costi de Sol, do koje je trebalo poprilično dugo putovati jer se nalazi na samoj obali. Bio je to naš posljednji dan u Španjolskoj. Poslije ručka otišle smo se prošetati pješčanom plažom, koja je izgledala poput onih u Kaliforniji - puna visokih palma. Poslije obilaska Coste de Sol, nažalost, morali smo krenuti prema zračnoj luci  u Malagi. Vozili smo se dva sata do Malage, pa smo iz autobusa izašli s tužnim pogledima na licu.

RADOST I TUGA

S dva sata zakašnjenja stigao je zrakoplov Croatia Airlinesa. Čim sam vidjela da na njemu piše Croatia, rastužila sam se. Nisam bila svjesna da sam došla u Španjolsku, a onda nisam bila svjesna da idem natrag u Hrvatsku, u Zagreb. Čim je zrakoplov poletio, uzela sam iz ruksaka časopis i na uši stavila slušalice, no uskoro sam zaspala sam. Kada sam se probudila, vani je već bio mrkli mrak. Nisam znala trebam li se veseliti ili tugovati. Ipak, prevladalo je veselje što ću napokon vidjeti tatu i brata.

Ovo putovanje, u prekrasnu Španjolsku, bilo je nezaboravno. Bila sam puna doživljaja nakon dolaska u Osijek. Svim prijateljicama ispričala sam gdje sam bila i što sam sve vidjela. Svakome sam iz Španjolske donijela poklončić za uspomenu. Jer Španjolska je prekrasna i potpuno drukčija od Hrvatske. Drago mi je što sam imala prigodu vidjeti nešto i izvan granica Hrvatske, a da to nije Italija ili Slovenija. Ipak, nedostajao mi je Osijek, prijatelji i rodbina. Španjolsku zauvijek nosim u srcu, a Osijek će meni uvijek biti najljepši. Jer ipak - Osijek je Osijek!