_________________________________________________ Zeleni otok na Jugu 2… MOŽE SE ODNIJETI SKORO SVE!
Autor: Marinko Plazibat, 22. 10. 2012.
Napisala: Helena Čavlović, 8.b
Između Sportske dvorane Jug 2 i osječke zaobilaznice otvoren je Zeleni otok, veliko odlagalište na kojemu se razvrstava čak 19 vrsta otpada! Osim na drugim, manjim zelenim otocima uobičajenih papira, plastike, stakla i metala, ovdje se skupljaju i istrošene gume, filteri za ulje, halogene svjetiljke, tekstil, lijekovi, boje, ulja, računala… Jedino što ni tamo ne možemo odnijeti jest građevinski otpad (...)
Zeleni otok radi već godinu dana, od 0 do 24 sata, sedam dana u tjednu – što, nažalost, mnogi još ne znaju - a cijelo vrijeme na njemu je dežuran barem jedan radnik.
NAJČEŠĆE DOLAZE STARIJI
Kako mi je rekao Pero Ilić, radnik koji je toga dana dežurao, ljudi im donose „sve i svašta“, od kozmodiska do perilica rublja i baterija - ni jedna od 19 vrsta otpada nije zanemarena. Donosi se zaista sve, iako najviše papir, koji je i najlakše reciklirati.
Iz drugih gradova i sela ne dolazi mnogo ljudi, no zato već mnogi Osječani, osobito s Juga 2, donose sav svoj otpad na Zeleni otok. Samo dok sam ja bila tamo, u kratko vrijeme došla su tri automobila puna stvari što, s obzirom na raznolikost otpada koji se tamo može ostaviti, i ne bi trebalo biti iznenađujuće.
Većina ljudi koji dolaze su ipak nešto stariji; čini se da mi mladi, koji ćemo živjeti ovdje i mnogo godina nakon naših baka i djedova, mama i tata, još uvijek ne brinemo o Zemlji, koja ostaje nama. Stoga uporno moramo ponavljati koliko mnogo pomažemo prirodi recikliranjem svog otpada. Možda i najviše bio-otpada jer se od njega radi kompost koji se odmah vraća u prirodu i pomaže rast novih biljaka, umjesto da trune na nekom smetlištu.
PLANIRA SE JOŠ OTOKA
Inače, najteže je reciklirati plastiku. Vrlo je zanimljiv postupak recikliranja plastičnih boca. Naime, boce se tope, a od njih se rade brojni zanimljivi predmeti, za koje nam nikad ne bi palo na pamet da se mogu napraviti od boce iz koje smo mi pili Colu ili Fantu. Od takve plastike može se izrađivati odjeća, svijećnjaci za svijeće koje se najčešće nose na groblje, igračke… Vrlo zanimljiva činjenica je da su i dresovi hrvatske nogometne reprezentacije izrađeni od reciklirane plastike, pa tako i nogometaši pomažu prirodi.
Zeleni otok mnogo pomaže u smanjenju količine otpada koji se ne reciklira. Zato se planira otvaranje još nekoliko takvih otoka na području Osijeka. No postojanje takvih mjesta ništa ne znači ako se građani dovoljno ne uključe. Zato, uzmimo boce, papire (makar stare bilježnice), bilo što što smo planirali baciti u smeće i odnesimo to na ovakvo ili neko drugo odlagalište. To zbilja nije teško, a korak po korak, jedna po jedna osoba, jedna sitnica po jedna sitnica, mogu učiniti mnogo. Svi trebamo početi misliti na naš planet i čistiti ga, a ne samo zagađivati.
Putopisna reportaža iz Osijeka
Neka požure malo, neka ljudima daju prigodu
Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?
Sebe, možda. Jedino na se utječemo.
Osijek, na istoku Hrvatske, najljepši mi je grad na svijetu. To je grad po svačijoj mjeri; pristupačan. Pun je ljudi, zaposlenih, zamišljenih ljudi koji žurno koračaju ulicama svoga grada pokušavajući stići do odredišta. Upotpunjen zvukovima ljudskih glasova, žamora koraka, šumova vjetra uz obale Drave, Osijek je grad u kojemu se može živjeti osamljeno i tiho, a ipak javno, živo.
Stojim na trgu. Iznad mene milijun zvjezdica osvjetljuje noć. Žamor je svuda. Pogledam lijevo - dvoje starih ljudi sjedi na klupi. Pričaju. Dive se predivnoj fontani. Ona upravo jest nešto što se ističe. Osvijetljena zvijezdama svoje kapljice razbacuje po prolaznicima, žubori neobičnim zvukom. Njene kapljice su raznih boja. Crvene, plave i zelene boje privuku malu djevojčicu. Pogledavši u fontanu nasmije se glasno i uzvikne: „ Mama, gle! “ Njezin smijeh ispuni tihu, tamnu noć.
UMORAN, S OSMIJEHOM NA LICU
Nasmiješim se i krenem dalje, prema konkatedrali sv. Petra i Pavla. Zastanem pred visokom građevinom. U noći, stvara u tebi osjećaj malenog nemoćnog bića. Približim se crvenoj građevini. Prišavši bliže ugledam tamna, masivna, teška drvena vrata – ulaz. Dodirnem ih, u želji da uđem, te se iznenadim hrapavošću starih vrata. Ušavši unutra osjetim miris svijeća. Zatvorim oči, oslušnem. Začujem žurne korake muškarca. Otvorim oči i ugledam starog svećenika sijede kose kako korača otmjenim oltarom prepunim zlatnih nijansi i cvijeća raznih boja. Koje ipak ne izgleda šareno, već upotpunjeno, lijepo. Priđem naprijed, sjednem i pomolim se. Zatim ustanem i tihim koracima izađem iz crkve.
Pogledam uokolo i pokušavam razmisliti kako bih mogla stići do Tvrđe. U znak odgovora iz daljine začujem zvuk struganja tramvajskih tračnica. Posegnem u džep i izvučem novac kako bih si platila kartu. Potom krećem prema stajalištu razgledavajući ljude oko sebe. Ugledam mladu ženu kako žurno hoda prema Dravi. Naspram ostalih ljudi izgleda vrlo otmjeno. U usporedbi sa starom bakicom koja si maramom pokušava zaštititi glavu od hladnog vjetra što je počeo puhati, s mladom ženom koja polako gura kolica svoje kćeri dok ona, pak, proučava neobičnu vazu s velikim cvijetom. Tada stižem na stajalište.
Ulazeći u tramvaj pogledam vozača. Čini se umoran, ali mi ipak, s osmijehom na licu, pruža moju kartu. Zahvalim se i sjednem na prvu slobodnu stolicu. Tramvaj se naglo počne kretati prema našemu odredištu. Prolazeći kraj kuća razmišljam o dobu u kojem su sagrađene. Tad je sigurno bilo lijepo živjeti; lakše, možda. Svijet je svuda jednako funkcionirao. Postojala su određena pravila kojih se moralo pridržavati. Sve je bilo određeno i unaprijed se znalo kako će se što napraviti, a sada se mijenja iz dana u dan. Svijet mnogo drukčiji nego prije, to se jasno vidi.
SVE BLIŽE TVRĐI
„Tvrđa“, začujem glas vozača. Izlazeći iz tramvaja zapuhne me hladan vjetar. Brzo navučem svoj kaput i zakopčam sva puceta. Nikad prije zima nije stigla ovako brzo. Prilazeći Tvrđi promotrim zgrade osječkih gimnazija. Vidi se da su stare jer ovakve gole, debele zidova nigdje više nećete pronaći. Na njima se kose prošlost, njen izgled, i budućnost, te kamere, koje kao da su greškom postavljene.
Dolazim do rondela, malenog trga koji je spomenik dvama osvajačima Nobelove nagrade – Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu. U središtu tog trga nalazi se fontana, mala, lijepa fontana koja razbija zvuk monotone noći. Prošavši fontanu spotaknem se o nepravilnu staru cestu. Ah, kako je samo teško hodati ovdje.
Stižem do glavnog trga u Tvrđi. Zastanem na tren i namrštim se prekrivenom spomeniku Kuge. Duže ga vrijeme popravljaju, barem 3 godine, no još ga uvijek nisu do kraja uredili. Neka požure malo, neka ljudima daju priliku da upoznaju prošlost, da se s njome suoče. Nastavim hodati prema Dravi i uživam u bogatstvu pogleda.
PLEŠEM U HODU
Svuda su oko mene mladi veseli ljudi. Šeću se i ljubavni parovi, dok neki sjede na kamenim klupama i griju se stišćući se jedno uz drugo. Zvuk glazbe dopire iz kafića, pa i ja zaplešem u hodu. Što sam bliže našoj rijeci, to je vjetar jači, oštriji. Postaje mi vrlo hladno. Jače se stisnem u sebe, i požurim. Već čujem šum rijeke što žurno teče niz kanal.
Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?
Sebe, možda. Jedino na se utječemo.
Tea Magdić, 8.b - 2010./2011.
PRILAŽEMO JOŠ NEKOLIKO PUTOPISA:
Priloženi dokumenti:
Sara Kolak, Osijek u tuzi kise, smijehu povjetarca.doc
Ema Petrusic, Setnja Osijekom od jutra do veceri.doc
U prilogu možete pogledati što sve rade djeca u našim produženim boravcima zajedno s njihovim vrijednim učiteljicama.
Humani papilomavirusi (HPV) virusi su koji uzrokuju bradavice i abnormalan rast tkiva. Postoji više od 100 tipova humanih papilomavirusa, od kojih su neki povezani s genitalnim karcinomima.
| MEDIJI |  |
| > Večernji list |
| > Jutarnji list |
| > Glas Slavonije |
| > Novi list |
| > Slobodna Dalmacija |
| > HRT |
| > RTL |
| > Dnevnik.hr |
| > Index.hr |
| > net.hr |
 |
