preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Retfala" Osijek

 > rez5  > osijek
Osijek

___________________________________________________ Goran Gojković, osoba s invaliditetom... MOGU JA TO SAM

Autor: Marinko Plazibat, 2. 4. 2012.

Razgovarala: Helena Čavlović, 7.b

Sasvim običan odlazak k liječniku, odlazak u posjet, u ljekarnu, na bilo kakvu priredbu mora biti pomno isplaniran. Jednostavno rečeno, idete putem kojeg poznajete. Iako ima mnogo prepreka, rješavaju se –  ljudi pristaju pomoći. Ali pravo rješenje je da osoba bilo kojega invaliditeta može svoj posao u što većoj mjeri obaviti sama.

Najveći je problem  nerazumijevanje ljudi jer tako fizička prepreka postaje više psihička. Dok im se ne nešto takvo ne dogodi ili dok osobno ne dođu u kontakt s takvim problemom, ljudi o tome ne razmišljaju i teško se snalaze.

O svom doživljaju invalidnosti, o svakodnevnom životu i problemima na koje nailazi, o (ne)razumijevanju ljudi oko sebe govorio nam je Osječanin Goran Gojković, osoba koja je pri padu na poslu, 1997. godine, ozlijedila kralježnicu i od tada je u kolicima. On i ostali članovi HUPT-a, hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara, nastoje povećati osjetljivost društva za svoje probleme i ostvariti određena prava, koja su, kako kaže, višestruko manja od onih koja imaju, primjerice, stradalnici Domovinskog rata.

 Tko su sve osobe s invaliditetom?

Osoba s invaliditetom je svatko tko ima smanjenu sposobnost samostalno funkcionirati. Svoj invaliditet može imati prirođeno ili ga može dobiti zbog neke povrede.

Što je najteže kad si invalid?

Najteže je kad ti kažu da si invalid (smijeh), umjesto osoba s invaliditetom. Najveći je problem zapravo nerazumijevanje ljudi jer tako fizička prepreka postaje više psihička. Naime, ljudi, dok im se ne nešto takvo ne dogodi ili dok osobno ne dođu u kontakt s takvim problemom, o tome ne razmišljaju i teško se snalaze.

 

ŠTO NE MOGU, NE MOGU

Događa li vam se često da se prema vama ponašaju kao da ste potpuno nesposobni?

Da, događa se često. A i osobe s najvećim stupnjem invalidnosti mogu nešto raditi. Na primjer, mene su nakon liječenja automatski htjeli spremiti u invalidski mirovinu, ali ja sam nastavio raditi u T-Comu, samo na drugom radnom mjestu. To je bio prvi korak društva – automatski me se spremalo sa strane. Bez obzira što država daje poticaj za zapošljavanje osobama s invaliditetom, jako se malo ljudi zaposli. Osobito osoba poput mene, u kolicima.

Je li vas netko ismijavao zbog invaliditeta?

Meni se nije dogodilo takvo nešto, jer ljudi ipak imaju neku granicu prihvatljivog ponašanja. Ali si dopuštaju neke druge stvari – malo prevariti, slagati, u tom svom neznanju ne razmišljajući da jedna minimalna laž - recimo, kad idem na more - kako nema stuba znači da ja u iznajmljenu sobu zapravo ne mogu ući. Ali nekog pretjeranog ismijavanja nisam doživio, barem ja.

Koji su vam svakodnevni poslovi zbog invaliditeta najteži?

Ja nemam najteži posao, jer u pravilu prilagodim sebi sve što mogu raditi. S druge strane, prihvaćam da ono što ne mogu uraditi, ne mogu uraditi. Najteže je postaviti granicu u glavi – što se može, što se ne može. Primjerice, ja ne mogu preslagivati crijep na krovu, ali mogu obrisati pod. I, prihvaćajući to, radim samo ono što mogu. Ali kako ćemo sve to doživjeti, ovisi o našoj osobnosti.

 

PRVO TREBA PITATI

Po čemu se vaša kuća razlikuje od drugih kuća?

Ova kuća razlikuje se od stana u kojem sam ranije stanovao prije svega po tome što nema pedeset i pet stuba do nje. Zatim su u njoj, primjerice, vrata odgovarajuće širine, a prilagođena je i kupaonica. Mnogo toga rješavamo mi usput, u letu, kad se pojavi određena potreba. Kuća mi je potpuno prilagođena, i ja nemam nikakvih prepreka, ali to košta strašno mnogo novca. Veliki je problem društva što ovakvoga pojedinca – kad mu se dogodi ovakvo nešto –  nitko ne obiđe i nitko se ne brine o njemu ako se ne brine sam o sebi. Ipak, u novije vrijeme, kad se u gradu nešto gradi, razmišlja se o potrebama osoba s invaliditetom, o preprekama, o pristupačnosti javnih prostora, na primjer zgrada. Ako zgrada ima lift, ako ima prilaz, treba biti potpuno prilagođena osobama s invaliditetom.

Je li teško normalno živjeti, s obzirom na to da nisu sve javne ustanove potpuno prilagođene osobama s invaliditetom (nemaju dizalo, ne može se svuda proći u invalidskim kolicima…)?

Jest, teško je. Problem je što ponekad naiđete i na nerazumijevanje ljudi. Sasvim običan odlazak k liječniku, odlazak u posjet, u ljekarnu, na bilo kakvu priredbu mora biti pomno isplaniran. Jednostavno rečeno, idete putem kojeg poznajete. Iako ima mnogo prepreka, rješavaju se –  ljudi pristaju pomoći. Ali pravo rješenje je da osoba bilo kojeg invaliditeta može svoj posao u što većoj mjeri obaviti sama.

Događa li se da vam pokušavajući nešto pomoći ljudi zapravo otežavaju?

To je jako veliki problem jer se ljudi ne znaju postaviti prema osobama s invaliditetom, pa u svojoj silnoj želji da pomognu mogu nanijeti i jako mnogo štete. Na primjer, kad izlazim iz autobusa, ja se sam moram nagnuti na zadnje kotače. Jednom je čovjek, u najboljoj namjeri, uhvatio za ručku mojih kolica i skoro me prevrnuo na leđa. Svakako treba prvo pitati osobu treba li joj pomoć i kako joj pomoći, ako ta osoba izrazi potrebu za pomoći. Nikako u tom smjeru ne treba djelovati samostalno.

 

NOVA PRIJATELJSTVA

Gdje ste zaposleni? Je li vam bilo teško naći posao?

Nisam zaposlen, u profesionalnoj sam mirovini, dakle mogu nastaviti raditi. Nakon svoje nesreće ja sam se vratio u svoju tvrtku na drugo radno mjesto koje je bilo prilagođeno osobama koje sjede. Meni je i u toj sredini uglavnom sve bilo prilagođeno. To nije problem u tvrtkama koje imaju novca. Ali u nekim drugim sredinama, u manjim tvrtkama ne mogu jednostavno naći odgovarajuće radno mjesto ili im je preskupo renovirati pola zgrade ili prilgoditi zahod, ili imaju ured na trećem, četvrtom katu s puno stuba – onda nastaje problem.

Ima li invalidnost i neke pozitivne strane?

Pozitivna strana je što vidite tko su vam pravi prijatelji. Tu se iskristaliziraju neki odnosi i naravno, možete se i razočarati. Ali steknete i neka nova poznanstva, shvatite da bez nesreće nikad ne biste upoznali te dobre ljude.

Što biste istaknuli osobama koji žele pomoći osobama s invaliditetom u svakodnevnim situacijama, ali ne znaju kako?

Pri svakom pokušaju pomoći treba se prvo obratiti određenoj osobi kao sasvim normalnoj osobi i pitati treba li pomoć. A ako kaže da treba, treba pitati kako joj pomoći. Jer i najmanja pogreška može joj učiniti mnogo više štete nego koristi.

 

*Ovaj intervju bio je, kao jedan od sedam novinarskih radova s naše županije, predložen za sudjelovanje na Državnoj smotri LiDraNo.




O Osijeku

Putopisna reportaža iz Osijeka

Neka požure malo, neka ljudima daju prigodu

 

Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?

Sebe, možda. Jedino na se utječemo.
 

Osijek, na istoku Hrvatske, najljepši mi je grad na svijetu. To je grad po svačijoj mjeri; pristupačan. Pun je ljudi, zaposlenih, zamišljenih ljudi koji žurno koračaju ulicama svoga grada pokušavajući stići do odredišta. Upotpunjen zvukovima ljudskih glasova, žamora koraka, šumova vjetra uz obale Drave, Osijek je grad u kojemu se može živjeti osamljeno i tiho, a ipak javno, živo.

Stojim na trgu. Iznad mene milijun zvjezdica osvjetljuje noć. Žamor je svuda. Pogledam lijevo - dvoje starih ljudi sjedi na klupi. Pričaju. Dive se predivnoj fontani. Ona upravo jest nešto što se ističe. Osvijetljena zvijezdama svoje kapljice razbacuje po prolaznicima, žubori neobičnim zvukom. Njene kapljice su raznih boja. Crvene, plave i zelene boje privuku malu djevojčicu. Pogledavši u fontanu nasmije se glasno i uzvikne: „ Mama, gle! “ Njezin smijeh ispuni tihu, tamnu noć.

UMORAN, S OSMIJEHOM NA LICU

Nasmiješim se i krenem dalje, prema konkatedrali sv. Petra i Pavla. Zastanem pred visokom građevinom. U noći, stvara u tebi osjećaj malenog nemoćnog bića. Približim se crvenoj građevini. Prišavši bliže ugledam tamna, masivna, teška drvena vrata – ulaz. Dodirnem ih, u želji da uđem, te se iznenadim hrapavošću starih vrata. Ušavši unutra osjetim miris svijeća. Zatvorim oči, oslušnem. Začujem žurne korake muškarca. Otvorim oči i ugledam starog svećenika sijede kose kako korača otmjenim oltarom prepunim zlatnih nijansi i cvijeća raznih boja. Koje ipak ne izgleda šareno, već upotpunjeno, lijepo. Priđem naprijed, sjednem i pomolim se. Zatim ustanem i tihim koracima izađem iz crkve.

Pogledam uokolo i pokušavam razmisliti kako bih mogla stići do Tvrđe. U znak odgovora iz daljine začujem zvuk struganja tramvajskih tračnica.  Posegnem u džep i izvučem novac kako bih si platila kartu. Potom krećem prema stajalištu razgledavajući ljude oko sebe. Ugledam mladu ženu kako žurno hoda prema Dravi. Naspram ostalih ljudi izgleda vrlo otmjeno. U usporedbi sa starom bakicom koja si maramom pokušava zaštititi glavu od hladnog vjetra što je počeo puhati, s mladom ženom koja polako gura kolica svoje kćeri dok ona, pak, proučava neobičnu vazu s velikim cvijetom. Tada stižem na stajalište.

Ulazeći u tramvaj pogledam vozača. Čini se umoran, ali mi ipak, s osmijehom na licu, pruža moju kartu. Zahvalim se i sjednem na prvu slobodnu stolicu. Tramvaj se naglo počne kretati prema našemu odredištu. Prolazeći kraj kuća razmišljam o dobu u kojem su sagrađene. Tad je sigurno bilo lijepo živjeti; lakše, možda. Svijet je svuda jednako funkcionirao. Postojala su određena pravila kojih se moralo pridržavati. Sve je bilo određeno i unaprijed se znalo kako će se što napraviti, a sada se mijenja iz dana u dan. Svijet mnogo drukčiji nego prije, to se jasno vidi.

SVE BLIŽE TVRĐI

„Tvrđa“, začujem glas vozača. Izlazeći iz tramvaja zapuhne me hladan vjetar. Brzo navučem svoj kaput i zakopčam sva puceta. Nikad prije zima nije stigla ovako brzo. Prilazeći Tvrđi promotrim zgrade osječkih gimnazija. Vidi se da su stare jer ovakve gole, debele zidova nigdje više nećete pronaći. Na njima se kose prošlost, njen izgled, i budućnost, te kamere, koje kao da su greškom postavljene.

Dolazim do rondela, malenog trga koji je spomenik dvama osvajačima Nobelove nagrade – Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu. U središtu tog trga nalazi se fontana, mala, lijepa fontana koja razbija zvuk monotone noći. Prošavši fontanu spotaknem se o nepravilnu staru cestu. Ah, kako je samo teško hodati ovdje.

Stižem do glavnog trga u Tvrđi. Zastanem na tren i namrštim se prekrivenom spomeniku Kuge. Duže ga vrijeme popravljaju, barem 3 godine, no još ga uvijek nisu do kraja uredili. Neka požure malo, neka ljudima daju priliku da upoznaju prošlost, da se s njome suoče. Nastavim hodati prema Dravi i uživam u bogatstvu pogleda.

PLEŠEM U HODU

Svuda su oko mene mladi veseli ljudi. Šeću se i ljubavni parovi, dok neki sjede na kamenim klupama i griju se stišćući se jedno uz drugo. Zvuk glazbe dopire iz kafića, pa i ja zaplešem u hodu. Što sam bliže našoj rijeci, to je vjetar jači, oštriji. Postaje mi vrlo hladno. Jače se stisnem u sebe, i požurim. Već čujem šum rijeke što žurno teče niz kanal.

Prilazim bliže, i osmjehnem se ugledavši predivnu rijeku čije se kapi lome pod svjetlošću rasvjete. Osvrnem se oko sebe i ugledam mnoštvo ljudi koje i ne primjećuje ovo čudo. Ne vide bogatstvo ovoga grada, njegovu ljepotu, njegovu moć. Vide samo sebe, zaposlene i uvijek u trku. Nemaju niti vremena zastati i zahvaliti na svemu što im je Bog pružio. Ma, što mi tu možemo promijeniti?

Sebe, možda. Jedino na se utječemo.

Tea Magdić, 8.b - 2010./2011.

 

 

PRILAŽEMO JOŠ NEKOLIKO PUTOPISA:

Priloženi dokumenti:
Pomakni dolje Obriši dokument Sara_Kolak,_Osijek_u_tuzi_kise,_smijehu_povjetarca.doc Sara Kolak, Osijek u tuzi kise, smijehu povjetarca.doc
Pomakni gore Obriši dokument Ema_Petrusic,_Setnja_Osijekom_od_jutra_do_veceri.doc Ema Petrusic, Setnja Osijekom od jutra do veceri.doc


Pogledaj školski list
 
 
Produženi boravak

U prilogu možete pogledati što sve rade djeca u našim produženim boravcima zajedno s njihovim vrijednim učiteljicama.

Udžbenici
Zlostavljanje u školi

Svim roditeljima preporučujemo knjigu uvažene sveučilišne profesorice Majde Rijavec.

POMOĆI ĆE NAM

Zdravlje - o HPV-u

Humani papilomavirusi (HPV) virusi su koji uzrokuju bradavice i abnormalan rast tkiva. Postoji više od 100 tipova humanih papilomavirusa, od kojih su neki povezani s genitalnim karcinomima.

Priloženi dokumenti:
BudiMrak.html
o HPV-u.pdf

MEDIJSKI PORTALI
CMS za škole logo
Osnovna škola "Retfala" Osijek / Kapelska 51 A, HR-31000 Osijek / os-retfala-os.skole.hr / ured@os-retfala-os.skole.hr
preskoči na navigaciju