preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Retfala" Osijek

Login
Pogledaj školski list
 
Školska kuhinja

Za plaćanje školske kuhinje i druga plaćanja upotrebljavajte

IBAN OŠ "Retfala":

HR05 2500 0091 1020 1231 4

Više o plaćanju kuhinje na:

http://os-retfala-os.skole.hr/roditelji/skolska_kuhinja

CARNetovi računi

Poštovani roditelji i učenici,

s CARNet korisničkim računom koji ste dobili od svojih razrednika/ca ostvarujete pravo na korištenje raznih usluga i servisa.

Više o svemu pročitajte u priloženomu dokumentu.

Priloženi dokumenti:
CARNet korisnicki racuni.docx

Zlostavljanje u školi

Svim roditeljima preporučujemo knjigu uvažene sveučilišne profesorice Majde Rijavec.

PREPORUKE
 

 
Svi roditelji svakako bi trebali pogledati odličan priručnik (klikom na sliku gore) i CARNetove brošure (desno) te Net.hr-ovu stranicu, koja upućuje na više korisnih tekstova (dolje):



 
- ODGOJ, UČENJE, MEDIJI...
- poveznica na tekstove koji se bave odnosom djece i roditelja, učenjem, utjecajem medija, zdravljem i dr. te će osobito dobro doći roditeljima

 

POPIS UDŽBENIKA

Prilažemo vam popis udžbenika za školsku godinu 2017./2018

.

Upisi u srednju školu

U priloženim dokumentima možete pročitati kriterije za upis te popis predmeta posebno važnih za upis u srednju školu.

RAZGOVORI UGODNI
 
- Učitelji Martina Matijević, Maja Holoker, Radojka Podunavac, Ivona Ferić, Dijana Kovaček, Spomenka Grgić, Ljubica Potkovac, Sandra Vehabović, Irena Čerba, Sanda Slivac, Mirko Andrić, Mario Brozd, Goran Matasović i Luka Rimac te pedagoginja Mirjana Žnidaršić

. Sanda Ham, hrvatska jezikoslovka:
PRIVATNI JE JEZIK INTIMA, JAVNI JE ZAJEDNIŠTVO

- Ines Banjari, predavač na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku
http://os-retfala-os.skole.hr/?news_id=125#mod_news

 

GRAD OSIJEK

- Osijek je 2012. dobio Brončani cvijet Europe za uređenost i kvalitetu života! Više

- Pogledajte kako su Osijek predstavili osječki umjetnici M. Romulić i D. Stojčić:

POVIJEST: Osijek 1967.:
http://www.youtube.com/watch?v=qhohF7z0cIc
 

 

BEZ NJIH NE MOŽEMO

 

POMOĆI ĆE NAM

 

DOKUMENTI

 

BRŽE DO ZNANJA

 

POSEBNA DJECA


 

GOVORIMO BOLJE

 

VIŠE ZA UČITELJE

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 22. 9. 2014.

Ukupno: 70297
Ovaj tjedan: 378
Danas: 13
Kalendar
« Rujan 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Novosti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
___________________________________________________ Razgovor o hrvatskoj pismenosti s jezikoslovkom Sandom Ham... PRIVATNI JE JEZIK INTIMA, JAVNI JE ZAJEDIŠTVO
Autor: Marinko Plazibat, 21. 12. 2011.

Razgovarao Marinko Plazibat

* Nitko nema pravo ulaziti u naše osobne i „obične“ izričaje – ne treba zaboraviti da je naš jezik ujedno i jezik naše intime, osobni, privatni. Ali privatnost nestaje onoga trena kada smo pred kamerom, za govornicom, za katedrom, u školskoj klupi – tada treba govoriti javnim, općerazumljivim, biranim jezikom.

*Što se tiče ljepote izričaja, smislenosti i završenosti, kompozicijske preglednosti – ili ste verbalno nadareni ili morate vježbati. Budući da je škola za sve, a ne samo za nadarene, treba dati prostora za vježbu. A nama se dogodi da je prvi pravi esej koji naši učenici pišu, tek maturalna zadaća.


Glavna urednica nezaobilaznoga časopisa Jezik, koji ima i svoju vrlo čitanu Facebookovu stranicu, suautorica pravopisa koji se rabi u školama, redovita profesorica  na Filozofskom fakultetu u Osijeku – već to su dovoljni razlozi za razgovor o hrvatskoj pismenosti s prof. dr. sc. Sandom Ham.

Kolika je razina naše pismenosti i komunikacije – prije svega javnih osoba i medija? Nije tajna da se i mnogi studenti teško i vrlo loše izražavaju – i usmeno i pisano. Koji su tomu uzroci, kako to promijeniti?

Javne osobe često ne govore pravilno – pjevači, ljepotani, ljepotice, modni mačkovi i mačke, političari – ako su jezično loše obrazovani i bez jezične kulture, loše i govore. Na to se, na žalost, ne može utjecati. Davati izjave na razgovornom jeziku ili na dijalektu, a biti u kakvoj državnoj informativnoj emisiji – doista nije red. Drugo je kada su emisije zabavne naravi i opuštenije, i jezik je tada opušteniji i razgovorniji. Ipak, temeljna jezična kultura sastoji se u tom da se javno govori javnim (književnim, službenim, standardnim) jezikom, a ne da petljamo razgovornim jezikom koji razumije 20 naših prijatelja i znanaca ili da govorimo dijalektom (jer se tako kod nas / u nas govori) na službenom mjestu.

Što se tiče jezika na televiziji ili radiju – državne postaje trebale bi poštivati vrijednosti hrvatskoga jezika, njima je pravilnost hrvatskoga jezika i dužnost. Tko će biti čuvar jezika ako ne država kojoj je taj jezik službeni? Ako novinar ne zna, zna lektor ili fonetičar, državne ih postaje imaju. Ne bi se smjelo događati da se kaže šefovi država, da se daje prednost riječi parlamenet, premijer i zbog njih potiskuje sabor i predsjednik (vlade) – tako se daje prednost tuđicama i šalje poruka da je tuđica bolja od naše riječi.

Međutim, jezik središnjih „ozbiljnih“ emisija na državnim postajama nije ispod razine. Privatne postaje idu vrlo daleko u jezičnoj nebrizi, od voditelja s izrazitim govornima manama do preuzimanja agencijskih vijesti s bosanskih portala, srpskih (pa ih samo jekaviziraju kao da su jedine razlike u jekavici i ekavici); vijesti s engleskoga govornoga područja obično su loše prevedene uz obilje zadržanih anglizama i nehrvatskih jezičnih ustrojstava. Nerijetko se voditelji spuste do izrazitih dijalektnih izričaja i naglasaka.

 

DVA POGLEDA NA JEZIK

Što je s pismenošću „običnih ljudi“?

„Obični ljudi“ govore kako žele – nitko nema pravo ulaziti u naše osobne i „obične“ izričaje – ne treba zaboraviti da je naš jezik ujedno i jezik naše intime, osobni, privatni – to je područje u koji lektor ne treba i ne smije ulaziti. Sigurno svatko poznaje barem jednu jezikobrižnu osobu koja hoda po svijetu s crvenom olovkom u ruci i škraba po vašim riječima dok pijete kavu, dok kupujete grincajg ili tražite od šnajdera dublje ajnere ili prigovarate da vam auspuh nije naštiman – taj dio našega privatnoga života privatan je i jezikom pa kad nas tu ispravljaju naravno da nam jezikobrižnici postaju odbojni. Ali trebamo biti svjesni da privatnost nestaje onoga trena kada smo pred kamerom, za govornicom, za katedrom, u školskoj klupi – tada treba govoriti javnim, općerazumljivim, biranim jezikom.

Najčešće se govori o pravopisnoj neusuglašenosti, čak i kaotičnosti. Jer, eto, neslaganja se svode na neću ili ne ću, vrednovanje ili vrjednovanje, zadaci ili zadatci… Koliko je zapravo razlika među zagovarateljima različitih pravopisa i mogu li se oni naći negdje na sredini?

Neslaganja su mnogo dublja. Riječ je o dvjema pravopisnim tradicijama – jedna je Brozova, druga je novosadska. Brozova tradicija ne znači povratak na pravopis iz 19. st., nego pohrvaćivanje rashrvaćenih oblika iz nedavne naše prošlosti  – naime, ne ću, pogrješka i zadatci bili su dijelom Brozove pravopisne tradicije i upotrebljavali se duboko u 20. st., sve do 1960. kada službeni postaje novosadski pravopis. Poznato je da je taj pravopis unitaristički i usmjeren na iskorjenjivanje hrvatskih jezičnih posebnosti. A ne ću, grješnik i zadatci doista su samo hrvatski. Valja uzeti u obzir da se ne ću izgovara s jednim naglaskom, dakle izgovor nije „rastavljen“, grješnik se izgovara s rje – kao što je u Zdravomarijo, moli za nas grješnike, a tc ili dc u zadatci ili dc u zadci (prema zadak) ne izgovara se. Ako gledamo samo na te tri skupine oblika, pravopisi se razlikuju samo prema ne ću/neću jer u ostalim dvjema skupinama oblika Matičin pravopis dopušta dvostrukosti, a Hrvatski pravopis i Hrvatski školski pravopis propisuju jednu od tih dvostrukosti i to onu nenovosadsku, pogrješku i zadatci. Očito je da iza dvaju pravopisa stoje i dva različita pogleda na narav i važnost hrvatskoga jezika kao hrvatskoga nacionalnoga obilježja, ali i na hrvatsku jezičnu povijest.

 

ČISTUNSTVO NIJE PRETJERANO

Još mnogima jako smeta navodno jezično čistunstvo, odnosno nametanje nakaradnih novotvorenica.

Ne znam smetaju li purizam i novotvorbe ili smeta sam jezik – dakle, moguće je misliti da  među onima kojima smeta purizam, smeta u stvari hrvatski jezik. Naime, čistunstvo je bilo europski pokret u 19. st. i nije zahvatilo samo hrvatski jezik, nego europske jezike. Suvremeno hrvatsko čistunstvo nije pretjerano i nije nesvrhovito – ima ga koliko i u jezikoslovlju, brojem govornika, većih jezika. Primjerice, Francuzi su izraziti čistunci. A imaju natječaj za najbolju novu riječ, kao i mi. Imaju ga i Englezi. Posve je normalno i doista je dijelom jezične kulture voditi računa o vlastitom jeziku, prevoditi brojne tuđice koje ulaze u jezik. Časopis Jezik provodi natječaj za najbolju novu riječ – posvećeni smo poticanju novotvorbi kojima bi se zamijenile tuđice koje ulaze u jezik. Što se tiče nakaradnosti – uspješnica, uspornik, osobnik, udomitelj, naplatnica, proširnica, premosnica, ispraznica – ništa nakaradno, posve obično i prihvatljivo, a sve su to nove riječi. Naravno, netko će odmah pomisliti na zrakomlat – to je bila jezikoslovna šala od koje su, oni kojima smeta jezik, napravili jezikoslovno ruglo. Tako su se svojedobno rugali i kolodvoru pa sada ne možemo bez njega, dalekozor i narječje bili su još prije 150 godina novotvorbe, danas mislimo da ih imamo oduvijek u jeziku.

Pretjerani purizam smeta svakomu, istjerivati međunarodnice doista nije potrebno, neke su tuđice posve ustaljene i dobro obnašaju svoju priopćajnu ulogu, ali većina novih naziva (koji k nama stižu skupa s novim predmetima i pojmovima koje uvozimo) mogu se reći i na hrvatskom.

Učiteljima hrvatskoga jezika, da bi u svomu planu i programu imali prostora i za više rada na jezičnomu izražavanju, trebalo bi barem još dva sata tjedno. Što biste Vi promijenili u nastavi hrvatskoga jezika?

Povećala bih broj nastavnih sati hrvatskoga jezika, naravno. Ali ne u teorijskom dijelu, nego praktičnom – pisanje i govorenje ono je što nedostaje. Vježba. Gradivo je veliko, mnoštvo je činjenica, ispituje se uglavnom pismeno – nema mjesta za pisanje cijelih rečenica, trebate u test upisati riječ, dvije. Svake godine imamo sve više studenata koji ne znaju pisana slova, rukopisno pišu malim tiskanim slovima – kako se dogodilo da netko maturira pišući malim tiskanim slovima i da ne zna rukopisna slova? Vjerujem na isti način na koji se dogodilo i to da u nacionalnom ispitu iz hrvatskoga jezika morate priznati odgovor eugen kumičić (na pitanje o piscu djela), bez obzira što je napisan malim slovom – naime, traži se točnost sadržaja. Onoga trenutka kada je sadržaj odvojen od svojega oblika, kola kreću niz brdo. Naime, sadržaj se jezikom ne izriče bojom ili glazbom – ako ga ne izreknemo glasom ili slovom, ne možemo ga ni izreći – bez jezičnoga oblika sadržaj i ne postoji pa je bitno oboje.

Usmeno valja što više poticati učenike. Teško je, primjerice, koga učiti pravilnom izgovoru, ako je u nastavi naglasak na definiciji fonema ili glasa, a ne na upotrebi tih glasova. Dobro je znati što je infinitiv, ali učenici se čude rečenicama – Dolazi konac godine, učiti vam je! To jest stilski obilježena rečenica, ali gimnazijalac ili student trebao je takve rečenice pročitati ili čuti, a ne čuditi im se. Dakle, čitati (ne samo ono što piše po portalima), razgovarati i pisati. Tako se gradi jezična kultura.

 

JEZIK IMA SVOJU KULTURU

Može li se škola u odgoju i obrazovanju mladih uspješno boriti s medijima koji nemilosrdno nameću često neprihvatljiv način jezičnoga izražavanja? Može li učenik koji je pod toliko snažnim utjecajem medija u školi naučiti izražavati se jasnim, preciznim izrazom, smislenim i dovršenim rečenicama, kompozicijski pregledno, sadržajno zaokruženo?

Škola treba snažnije podcrtavati razliku između razgovornoga i književnoga jezika, između svakodnevnoga fejsovskoga, forumaškoga ili blogovskoga jezika i biranoga, višega  stila. Ne treba zaboraviti da se književni jezik uči. Književni jezik učimo u službenoj komunikaciji, a škola to jest. Ne treba dopustiti učenicima, za ljubav prijateljskoga odnosa s njima, da u nastavu unose žargon. Prijateljski se odnos može njegovati ponajprije poštovanjem svojih učenika i da im budete pri ruci kad vas zatrebaju, i kao stručnjak i kao osoba. Ne morate pri tom za sebe reći da ste profa ili njima dopustiti da vam kažu kako su se zeznili, nije dobro pozivati njihove starce na konzultacije i pitati maturante na koji će faks – tako se ne uči granica između neformalnoga i formalnoga, između razgovornoga i službenoga. Ne ćete zato biti kul ni vi ni oni, nego učenici ne će znati gdje je granica između privatnoga i javnoga, pojedinačnoga i općega.

Ako mi profesori razvijamo u svojih učenika svijest o tome da je jezik višenamjenski, da je polifunkcionalan i da različita životna područja imaju različite načine izražavanja, onda bi učenici trebali posve normalno prihvatiti činjenicu da književni jezik nije njihovo obiteljsko tepanje i nije jezik kojim razgovaraju sa svojim prijateljima – književni je jezik onaj koji se uči u školi, ima svoje pravopise, rječnike, gramatike – ima svoju kulturu. Kada se tako postave stvari, vrlo lako možete izići na kraj s utjecajima Red Carpeta. Naime, i dijete u vrtiću nauči da ne valja tepati (kao doma), pa kako ne bi gimnazijalac mogao naučiti da se na nastavi tak ne spika, nego da se tako ne govori.

A što se tiče ljepote izričaja, smislenosti i završenosti, kompozicijske preglednosti – ili ste verbalno nadareni ili morate vježbati. Budući da je škola za sve, a ne samo za nadarene, treba dati prostora za vježbu. Poslije pet loših eseja, šesti će biti bolji, deseti već dobar – a nama se dogodi da je prvi pravi esej koji naši učenici pišu, tek maturalna zadaća.

 

PREPORUKE

Kojim rječnicima, gramatikama, jezičnim savjetnicima i priručnicima možemo vjerovati, i u kojoj mjeri, kao onima oko kojih postoji široka usuglašenost među jezikoslovcima? Biste li osobno dodali još neke?

Svakomu bih za jezikoslovne početke mirne duše preporučila Babić-Težakovu gramatiku i Hrvatski školski pravopis, Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda. Svi su jezični savjetnici Stjepka Težaka i Stjepana Babića jednostavno i zanimljivo pisani. Ti su priručnici posve usuglašeni. Nadograditi se mogu Babić-Moguševim pravopisom, Akademijinim gramatikamaBabićevom tvorbom, Glasovima i oblicima, Katičićevom sintaksom. Za one koji bi brzo do odgovora – Institutov jezični savjetnik – praktičan je jer je najvećim dijelom savjedodavni rječnik pa je lako pronaći traženo.

 

ČASOPIS JEZIK NA FACEBOOKU:

http://www.facebook.com/pages/%C4%8Casopis-Jezik/113657748671600?sk=wall





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju